Nek te
Spomen ploènik podsjeti na nas
Kad ga stopama k'o platno išaram
Sjeæanjem što se kroz pukotine iskrada
Dok nam život k'o cigara izgara
[VERS 1 - AFTA]
I cijeli
Grad veæ zna sve moje žuljeve i puteve jer
Dan za danom diše uz mene i kupe me na
Sat il' dva sve te klupe i te rute nek ne
Bude me kad zaspim jer sanjat æu trenutke kad sam
Hodao ovuda i kad sam morao poæ' i kad sam
Hodao solo i kad sam hodao s njom, kad me
Nebo iznad grada odluèilo ponovo krstit
Sve to pamti beton ta su sjeæanja duboko k'o
Atlantida, instinkt kao lead gitara, jer me
Vodi kuda treba nakon svih tih dana, a
Hodao sam ovuda i sit i gladan, al' sam
Nastavio hodat dalje iz inata, nismo
Bliski mada - ponekad svi uðemo u
Isti kadar, mravi pod istim nebom isti
Princip rada, i svima nama upravo taj
Instinkt vlada, ostaviti trag za one
Neroðene stanovnike, svakog dana
Urezat svoj obris ponovo u staklo zgrada, i
Ostat budan u doba kad svatko spava, jer
Šeæer na kraju je kada slatko sanjaš
Svi smo nekom nekad bili sluèajni prolaznik i
Svi smo nekom nekad bili onaj neko
Šta to muèi pobjednike - muèe ih porazi
I ko to zna sve te prièe - zna ovaj beton
Zato pusti me da hodam, nemam vremena da èekam
Tramvaje i vlakove jer trèim izvan njega
Ostavim putokaz i krenem putem neba
Kad stojim na ploèniku k'o da stojim iznad svega
Sa visine gledam grad dok nebo duše nam šaraju
Zaželi želju jer mi smo te zvijezde što padaju
A moj duh je ko meteor jer dođe u sitne sate
I ne ostavlja trag - nego krater, zato
[HOOK]
Nek te
Spomen ploènik podsjeti na nas
Kad ga stopama k'o platno išaram
Sjeæanjem što se kroz pukotine iskrada
Dok nam život k'o cigara izgara